Nagrada GRIGOR VITEZ

Ove godine, 2017, na prvi dan proljeća imala sam čast i zadovoljstvo po prvi put primiti nagradu Grigor Vitez, koju dodjeljuje Savez društava Naša djeca, u kategoriji za ilustraciju namjenjenu djeci mlađe dobi. Prvi put, ali odmah za dvije slikovnice; “Petar i tramvaj” (tekst Kašmir Huseinović) i moju autorsku slikovnicu “Što rade odrasli“, obje u izdanju Kašmir-prometa. Nagradu, kao i hrpu cvijeća mi je sa pozornice pomogla spustiti moja četverogodišnja Maša, velika moralna podrška.

Velika hvala žiriju, izdavaču i svima koji su mi bili vjetar u leđa.

Više o tome: http://www.nacional.hr/urucene-nagrade-grigor-vitez-za-2016/

PETAR I TRAMVAJ

Slikovnica “Petar i tramvaj” nastala je za vrijeme mog dvogodišnjeg studijskog boravka u Amsterdamu, kao autorska slikovnica. Izdavač sa kojim sam surađivala iskazao je interes upravo za autorskom slikovnicom.

Imala sam ideju o slikovnici kroz koju ću razrađivati dječje snalaženje u prometu i gradu, svojevrsan odnos iščitavanja plošne mape i kretanja kroz 3D prostor. Dječak Petar po prvi puta sam putuje tramvajem, do bake. Put se čini kratak, jasan i jednostavan, samo četiri stanice, sa roditeljima ga je prevalio bezbroj puta. No, kada taj put netko prvi puta prevaljuje sam, svašta se usput može dogoditi. Ljudi u tramvaju su zanimljivi i različiti, kao i gradske ulice i događanja pa pažnja ne ostaje na praćenju stanica, nečemu o čemu su se uvijek brinuli mama i tata. Takav put iz nečeg radosnog i uzbudljivog prerasta u pravu odgovornost i pomalo zastrašujuću avanturu. Srećom, uvijek je tu netko koga se može pitati za pomoć, striček policajac ili ljubazni prolaznik. No, kada se zadatak na kraju uspješno savlada, sva muka se isplati golemim osjećajem postignuća i bakinim kolačima.

Bila sam osobito inspirirana što će grad kroz koji Petar putuje biti Amsterdam, tako slikovit i čaroban, sa kanalima, parkovima, ulicama i uličicama koji se isprepliću, bajkovitim kućama, plovilima i biciklima. Zato sam odlučila bogato koristiti kolaž i stvoriti prave male kazališne scene sa puno slojeva, kao i razraditi odnos interijera i eksterijera.

Zanimljivo mi je bilo fokus razrade motiva staviti na ono što u tom trenutku privlači dječakovu pažnju. To su čas putnici u tramvaju, čas ulice i zgrade izvan tramvaja. Na koncu, to konačno budu nazivi i oznake stanica, koji ga dovedu do odredišta. Kroz taj postupak sam suprostavljala detaljno razrađene motive izrađene kolažem u boji i jednostavne crteže olovkom.

“Petar i tramvaj” je čekao dosta dugo, no ipak nije dočekao svoje nizozemsko izdanje, što mi je bilo žao, osobito zato što je to za mene, na neki način, bila posveta gradu koji sam zavoljela.

No, odlučila sam ga povesti u Zagreb i pokazivati ga izdavačima. Nekako se udomaćio u Kašmir-prometu, gdje smo u više navrata razgovarali o njegovom izdavanju. Odlučili smo napraviti neke preinake u samom tekstu, u skladu sa Petrovom dobi, koja je, ispostavilo se, ipak premlada za samostalno kretanje gradom, pa smo cijelu avanturu stavili u sferu mašte. Te izmjene, kao i finalni tekst, prepustila sam Kašmiru, koji je odlično odradio posao.

I tako se rodila slikovnica “Petar i tramvaj“.

Jako sam sretna i ponosna što je zajedno sa mojom autorskom slikovnicom “Što rade odrasli” koju je također izdao Kašmir promet osvojio čuvenu nagradu Grigor Vitez za ilustraciju namijenjenu djeci mlađoj dobi, za 2016 g.

ŠTO RADE ODRASLI

Autorska slikovnica “Što rade odrasli”, u izdanju Kašmir-prometa, bavi se svijetom odraslih viđenim iz dječjeg kuta. Neke stvari u tom svijetu su fascinantne, neke odbojne, a neke zbunjujuće. U očima djeteta, odrasli su često u kontradikciji sami sa sobom, ustraju u stvarima koje ih očito ne ispunjavaju I čine se besmislenima, a odriču se nekih neposrednih i očitih užitaka. To su sveprisutne pojave kao što je gledanje dnevnika, odlazak u banku I pravljenje zimnice, za koje djetetu nije jasno da li su mrska obaveza ili zadovoljstvo po izboru.

Često to nije jasno ni odraslima.

Također, razlike između djece i odraslih su očite I ogromne, radi se o dva vrlo odvojena svijeta, no granica preko koje se prelazi iz jednog u drugog je nevidljiva I meka, nejasno je za što je netko malen, a za što velik. Slikovnica je nagrađena nagradom Grigor Vitez u kategoriji ilustracije namijenjene djeci mlađe dobi.

Evo i jedne zanimljive recenzije.

Kolaž

U mojim ilustracijama kolaž je prisutan od početka. Prvo je bio robustan, rudimentalan, jednostavni likovi trgani iz papira na sirovoj kartonskoj podlozi, često s perforacijama, prozorčićima u iduću stranicu I dimenziju. Kolaž sam birala jer mi je bio neka garancija “tvarnosti”, opipljivosti, nasuprot krhkosti I lomljivosti crteža. “Od kolaža sam, dakle jesam:” – rekli bi moji tadašnji likovi. To su mi bile jedine dvije opcije, crtež ili kolaž, prazno ili puno, nisam gotovo uopće slikala niti bojala. Logično od grafičarke po vokaciji I smjeru Akademije.

Bilo je ilustracija koje sam isključivo crtala ili slikala pastelama ili vodenim bojama, ali nekako mi se činilo da se rasipaju, nemaju “kostur”. Pa bi ih onda razrezala I iskolažirala, dala im tijelo.

Kolažiranje me obuzelo do te mjere da sam počela izrađivati ilustracije na kojima je gotovo pa svaka pojedina stvar bila izrezana zasebno I uklopljena u cjelinu. Bilo je tu I prozirnih, paus kolaža te tkanina. Stranice su doslovce postojala mala 3D kazališta.

Onda se moj odnos prema kolažu ipak počeo mijenjati. Pojavile su se stvari koje se nisu dale ispričati kolažem, falilo mu je mekoće obrisa I neke neodređenosti, neodlučnosti, nećeg što se tek rađa I naslućuje. No, ostao je prisutan jer je nekim stvarima trebala njegova konkretnost, trezvenost, naprosto da budu od nekog drugog materijala. Našla sam se u balansu u kojemu postoje stvari od različitih svjetova, kako u suživotu, tako I u koliziji.

Ono što je nakon toga usljedilo bilo je digitalno kolažiranje. Različite teksture, likove, dijelove ilustracije, ukomponirala bih tek putem komjutera. Osjetila sam potrebu za time jer sam željela izbrusiti, utišati šavove tih spomenutih svjetova, izraziti istovremenu uklopljenost I izdvojenost likova I predmeta u njihovom ambijentu. Pojavila su se I slova, riječi, onomatopeje unesene digitalno, kao izražajno sredstvo I motiv za sebe koji se može transformirati. Nasuprot njima, rukom pisani tekstovi priče na ilustraciji, naglašavaju sraštenost priče i slike, sadržaja i oblika.

Izložba Ane Kadoić

Žuborimo s Anom Kadoić

Prosinac 18, 2014 at 4:50pm

Kad smo pozvali Anu Kadoić na suradnju u dječjoj radionici “Kombinirana tehnika – odnos slike i teksta”, spomenula je kako je naziv našeg projekta Živa voda pripovijeda podsjeća na izreku Tiha voda brege dere. To nas nekako ne čudi jer, usuđujemo se reći, imamo dojam se u Ani Kadoić, svestranoj likovnoj umjetnici na lijep i nenametljiv način baš susreću Živa i Tiha Voda. Što je s pripovijedanjem i raznim “bregima”, prosudite iz našeg Žubora s njom 🙂

Ana, otkako si počela ilustrirati, imaš iskustvo rada s velikim i malim izdavačima, ali i kao samizdat. Kako možeš usporediti ta iskustva u autorskom i poslovnom smislu?

Surađivala sam s većinom izdavača u Hrvatskoj i nešto u inozemstvu. S većim izdavačima sam uglavnom radila na udžbenicima za osnovnu školu, a s manjima na slikovnicama i ilustriranim knjigama za djecu. Na udžbenicima sudjeluje veći tim ljudi (autori, urednici, često više ilustratora, grafičari) i to obično bude “pogonski” rad, s kraćim rokovima i manje mjesta za promišljanje. Udžbenici nose i neke svoje standarde i pravila, što je razumljivo budući da služe specifičnoj svrsi. No, rezultati su često razočaravajući, jer nema prave komunikacije u svrhu gradnje vizualnog identiteta. Često se griješi već i samim izborom ilustratora (kao da se hoće reći: “Ok, ti radiš tako, ali daj nam napravi tako i tako.”, “Zašto onda niste angažirali tog i tog, on vam tako radi?”) Komunikacija između dizajnera i ilustratora gotovo uopće ne postoji, sve je podređeno kratkim rokovima. Posao urednika najčešće ne uključuje likovno uređivanje, urednici najčešće i ne znaju što bi s tim, a zašto i bi kad im to nije struka. To je propust izdavača jer ne zapošljava likovnog urednika, vjerojatno mnogi ni ne smatraju da je potreban.

Kod malih izdavača sve je intimnije, više se komunicira, rokovi su fleksibilniji, ilustrator ima slobodnije ruke, potiče se komunikacija autora teksta i ilustratora. Iskustva s njima su mi uglavnom pozitivna. Tu se stvaraju timovi izdavača, autora i ilustratora koji dobro zajedno funkcioniraju.

Samostalno izdavanje je, pak, jedna meni relativno nova priča iz koje sam puno naučila i dalje učim. Izdala sam četiri knjige samostalno (od kojih dvije s kolegicom, spisateljicom Melitom Rundek) uz potporu Ministarstva kulture. Tu si, dakle, gazda od početka do kraja što nosi odgovornost. Bitno je imati tim suradnika u koje imaš povjerenja, kao što je npr. dobra tiskara. Tu je zatim pitanje prodaje tj. distribucije. Ministarstvo kulture može otkupiti dio naklade zaknjižnice, no u maloprodaji se proda vrlo malo knjiga. To su i male naklade, pa u maloprodaju dajemo po nekoliko knjiga u nekoliko malih knjižara u Zagrebu. Jedan od razloga slabe prodaje je i to što te knjige nisu među jeftinijima. Nažalost, kupovna moć tu igra ulogu, no tu je i pitanje marketinga, ljudi teško doznaju za knjigu. Razmišljam na web stranici otvoriti web-shop gdje bi se knjiga mogla izravno naručiti, jer znali smo primiti mail sa pitanjem kako doći do knjige. Tu je onda i pitanje papirologije, izdavanja računa itd…

Među različitim suradnjama, ističe se ona s Melitom Rundek s kojom si surađivala na više naslova kao što su “Tatina medalja”, “Djevojka koja je zaspala na tanjuru”, “O strahu i krotitelju lavova”. Kako je došlo do te suradnje i zašto se ona nastavlja? Da li ti pronalaziš priče ili one pronađu tebe?

Melitu Rundek sam upoznala preko izdavača Golden marketing, kada sam ilustrirala njezinu knjigu “Mirko i 7 prigovora”, prije 6-7 godina. Brzo smo “kliknule” i autorski i “energetski”. Bile smo jako zadovoljne suradnjom i rezultatom. Uslijedile su suradnje kod izdavača “Sipar”. To su te neke spone o kojima sam govorila, gdje se stvori ekipa koja dobro funkcionira. Ljudi se prepoznaju po zajedničkom senzibilitetu. Mislim da se svaki ilustrator “nađe” sa pričama s kojima se treba naći, to je obostrani proces.

Ne baviš se samo ilustracijom, već priređuješ i samostalne likovne izložbe u kojima se baviš procesom, nedovršenošću, čistim vizualnim fenomenima, i stvaranju “procjepa” između ideje i fizičkog u kojem se događaju fokusi i napetosti… To na prvi pogled zvuči jako različito od tvog ilustratorskog rada za djecu, međutim, i u tvojim radovima za djecu i u tvojim ilustracijama odmah prepoznajemo rukopis Ane Kadoić. Što po tebi veže tvoje izložbe “Vidljivo i nevidljivo” i “Unatrag” s tvojim autorskim slikovnicama “Kod bake” i “Zašto volim ići na spavanje”? Drugim riječima: što je slično, a što različito u tvom obraćanju djeci i odraslima?

Nekada sam sebe smatrala likovnjakom “ozbiljne” umjetnosti. Ilustracija je došla kasnije i smatrala sam je nekom svojom “off scenom”, ne manje važnom, ali sam je odvajala od tog svog primarnog rada. Kako ti procesi imaju svoj život, neminovno su se počeli nekako odnositi jedan prema drugome, i na neki način su se počeli približavati. Ljušteći slojeve i postajući više “moji”, postali su i srodniji. Oba svijeta se bave nečim latentnim, neizgovorenim, dvoznačnim, makar se formom razlikuju.

Što je po tebi dobra slikovnica za djecu? Da li i tu treba razmišljati o nekom procjepu za stvaranje fokusa i napetosti u dječjoj percepciji sadržaja iz knjige?

Dobra slikovnica se obraća i djeci i odraslima, ona se ne može prerasti. Tu mislim i na sadržaj i na formu. Najgore je kad se djeca podcjenjuju i serviraju im se banalnosti i prazne šablone, koje se brkaju sa jednostavnošću. Mi odrasli smo ti koji se trebaju podsjećati da su najveće istine i najkvalitetnija rješenja jednostavni. Djeca to, i još puno toga, razumiju i osjećaju intuitivno, mada to još ne mogu racionalno artikulirati. Dobra slikovnica postavlja pitanja i otvora prostor za kreaciju i razmišljanje, i može se čitati na više razina. Takve slikovnice želim raditi.

Tvoj ilustratorski rad poslužio je kao predložak za animirani film, a počela si se zanimati za digitalnu knjigu i za suradnju s glazbenicima. Što tebi donosi promišljanje različitih medija i što misliš kako oni mogu komunicirati s djecom u usporedbi s tiskanom knjigom?

Animirani film je jedno novo poglavlje u mojem radu, vrlo ispirativno i osvježavajuće. Sve je počelo ponudom režisera Mirana Miošića da radimo film prema slikovnici “Bjelobrkova limunada” Rozalije Ovčar, koju sam ilustrirala. Na filmu sam bila glavni crtač i scenograf, producirao je Zagreb film. Doslovce su mi se otvorili novi svijetovi; razmišljanje u kategorijama pokreta, vremena, zvuka, uska suradnja sa režiserom i animatorima nasuprot ilustriranju koje je velikim dijelom samotnički posao. Trebalo je iskomunicirati stvari koje sam željela da zažive, donijeti odluke o stvarima koje sam tek naslućivala. Postojao je tempo rada, rokovi koje ne smiješ previše prekoračiti jer animacija uključuje radne termine u studiju, rasporede suradnika i popriličan budžet, dakle neku disciplinu i timski rad. Film je dovršen pod nazivom “Skriveni talent” i prikazan je već na više od 10 svjetskih festivala. Trenutno pripremamo novi film. Definitivno se želim zadržati u tom svijetu.

Digitalna slikovnica se pojavila kao nastavak ove “papirnate”, i odgovor na krizu u klasičnom izdavaštvu, ali i mogućnosti i sveprisutnost novih medija. Nije mi blisko općeprisutno rogoborenje da knjiga izumire zbog interneta, kao ni zgražanje nad svijetom novih medija, kao otuđujućih. Ajmo se radije pobrinuti za kvalitetu sadržaja, ona može doći u različitim medijima i iskoristiti njihove prednosti. Otuda digitalne slikovnice koje su interaktivne, mogu sadržavati zvuk, jeftine su, ekološke, ne zauzimaju prostor, lako se nose sa sobom. Autorima nude sasvim nove kreativne mogućnosti, kao i zaobilaženje mnogih troškova i pitanja (tisak,distribucija). Budući da mogu biti višejezične, tržište im je, doslovce, cijeli svijet. Svijet koji se stalno mijenja. Papirnata knjiga će uvijek imati svoje prednosti i svakako ju treba nuditi djeci. Meni nikada neće biti isti gušt ušuškati se u krevet ili omiljeni kafić sa tabletom ili laptopom, kao što mi je to s knjigom. Ali nekim novim klincima vjerojatno hoće. I što se tu može, i to je ok.

intervju povodom događanja “Živa voda pripovjeda” vezanim za nastup Hrvatske kao zemlje gosta na Sajmu dječje knjige u Bologni 2015.

razgovarala Hana Lukas Midžić